Od svih stvari koje ne postoje, identitet stvara najveći nered na svijetu

Da budem posve precizan. Kada kažem kako identitet ne postoji, hoću reći: ne postoji kao nešto čvrsto, unaprijed zadano, ne postoji kao nešto nepromjenjivo. Identitet, dalje hoću reći, nije ništa uklesano u kamen, vječno, nasljedno, ništa pod čijim teretom smo dužni grcati čitavog života, ništa ni nalik na ono kako identitet definišu tradicionalisti. No on nije ni fluidan, bezobličan te otud sveobličan, pa da čovjeka učini sličnim vodi – da mijenja oblik shodno posudi u koju ga naspeš. Identitet nije ni ono kako ga definišu ultraliberali.

Slavni Fareed Zakarija u Washington Postu pisao je kako “Postoji, svakako, zdrav nacionalizam, koji je često bio osnova za širenje slobode i demokratije. Britanci i Amerikanci su ponosni na to što su njihove države oličenje vrijednosti za koje su se zalagali”. Nacionalizam koji je išao u paru sa imperijalizmom bio je “dobar”? Taj “dobri nacionalizam” bio je osnova za širenje demokratije? Kome se Zakarija tim tezama obraća? Ko još, za ime boga, vjeruje u to?

Zakarija ovako završava tekst: “U doba globalizacije, elite raspravljaju o političkoj ideologiji – više vlade, manje vlade – no, kao što je, prije mnogo godina, Samuel Huntington primijetio, glavna pokretačka snaga koja, čini se, jedina pokreće svijet ovih dana jeste politički identitet. Pitanja koja ljude preplave emocijama glase ‘Ko smo mi?’ i, ono kobnije, ‘Ko nismo?’. Čak i u Americi, čak i na Dan nezavisnosti”.

Eto još jedne stvari koja ne postoji – kolektivni, identitet „nas“. Svako od nas je radikalno slobodan u izboru svog identiteta, ali baš to: identitet koji sami biramo i gradimo, pod identitetom ne podrazumijevaju ljudi poput Zakarije. Jer identitet nije određen pitanjem “ko smo ili nismo mi”, nego tek običnim “ko sam ja”.

Svakako ste primijetili da ugrožen možeš biti nacionalno, vjerski, rodno. Može biti ugroženo tvoje pravo na seksualno opredjeljenje. Možeš biti žrtva mizoginije, homofobije, islamofobije, antidemokratskih praksi, mogu biti osporena tvoja ljudska, politička kao i životinjska prava.

Jedino nisi ugrožen ako si siromašan. Jer, ako si siromašan, ti nisi žrtva nikakve fobije ili izma. Ti zapravo i nisi žrtva, zato što si za svoje siromaštvo sam kriv: jer se nisi snašao, prilagodio vremenu, nisi dovoljno vrijedno ili dovoljno mudro radio. Ako si siromašan, tvoja prava nisu osporena. Jer, da jedeš, griješ se i platiš fakultet djeci  – to ne spada u tvoja prava.

Nisi, dakle, ugrožen ako djetetu ne možeš dati novac za užinu ili mu platiti ekskurziju. Niti je ono zbog toga ugroženo. Za siromašne ne važi ono: možeš biti sve što poželiš. Jer siromašni neće postati bogati, ma kako to žarko željeli.

Zato nema druge nego pljunuti na new age proroke koji ponavljaju kako se nemamo čega stidjeti, kako trebamo prihvatiti sebe i uživati u sebi. Stvarno? Da prihvatimo siromaštvo?

Naša se djeca neće stidjeti jer su odjevena u jeftine krpe i jer nemaju gadgete kojima se hvale druga djeca?  Biti siromašan ne znači biti žigosan i izopšten? Ako ste išli u školu i imali posla sa djecom-vršnjacima, znate kako je među njima izražena hijerarhija, kako se oni drugačiji brutalno kažnjavaju. Znate kako vas to što imate manje i djeca ste društveno manjih roditelja, isključuje iz zajednice.  Ali, šta ima veze? Enjoy poverty – prihvatite vlastito siromaštvo i uživajte u njemu.

Naravno, ovdje je moguć ciničan odgovor. Siromašni nisu nikakva manjina, pa da bi se njihova prava trebala štititi. Siromašni su većina. Stoga bi druge, bogatašku manjinu, na primjer, trebalo štititi od njih. Siromašni bi morali napokon odbaciti svoje predrasude i naučiti da prihvate bogate.

A niko, zapravo, iz zajednice nije tako potpuno isključen kao oni najsiromašniji. Oni koji nemaju ni prema kome nisu tako surovi kao prema onima koji imaju još manje od njih. Kao što niko prema homoseksualcima nije tako agresivan kao latentni homoseksualci – homosocijalne zajednice, poput navijačkih grupa i raznih religijskih bratstava, na primjer, tako niko ne gaji tako potpun i aktivan prezir prema siromaštvu kao takozvana srednja klasa, koja je i sama latentno siromašna.

Siromaštvo je, itekako, i identitetsko pitanje. Klasa je, između ostaloga, i identitet. Za siromašnoga, siromaštvo je centar identiteta, kao što je to za bogatog njegovo bogatstvo. Biti feministica iz Greenwich Villagea ili sa Konika nije ni izbliza isto.

Evo vam primjer za to šta znači biti apsolutno isključen. U Ulcinju, u gradu u kojem živim, postoji nekoliko romskih dječaka i momčića koji na semaforima prose i gradom šetaju obučeni kao djevojčice. Momčići nose suknje, šnale u kosi, ponekad štikle i šminku: u osnovi, djeca su u dragu.

Mali je to grad, a u malim gradovima je teško biti drugačiji: nemaš se gdje sakriti. Kada bi neko bijel prošetao gradom obučen kao žensko, bio bi to prvorazredan skandal. Nesumnjivo bi bio ispraćen uvredama. Pitanje je jedino ko bi bacio prvi kamen. Na Cigančiće u dragu niko se, međutim, ne obazire.

Jer oni nisu dio zajednice.

Jer oni zapravo ne postoje.

Jer to niko i ništa nosi haljinu.

Jer se to šta oni nose i rade nikoga ne tiče: ne više nego u šta su obučeni golubovi.

Ja vam, tako, mislim kako sve isparcelisane identitetske društvene borbe kojima svjedočimo za cilj imaju da prikriju jednostavnu činjenicu; da bjesni klasni rat i da u njemu, kako je to u nastupu iskrenosti objasnio Warren Buffett, bogati deru siromašne.

Šta nam to govori? Da je podjela na one koji imaju i one koji nemaju temelj sistema. Da ona ne smije nestati, jer bi sa njom nestao i sistem. Sve druge društvene borbe za jednakost su poželjne i biće podržane – i neka će, treba. Ali jedan zahtjev za jednakost, onaj koji upućuju siromašni, najveća ugrožena grupa, nema šansu. Nema NVO-a, grantova i fondova za to, a javni intelektualci se radije bave nekim drugim, otmjenijim stvarima.

Ipak, svaki zahtjev za jednakost koji okreće stražnjicu siromašnima i zadovoljava se jednakošću samo za sebe, manjkav je. Kada tražimo solidarnost, nije li elementarno pristojno da je i ponudimo?

Na koncu ovog kratkog razmatranja šta identitet nije, reći ću još ovo.

Znam kako se uživa u dobrom single maltu, znam zašto mi heavy  peated maltovi gode više od slakastih, voćnih Spayside maltova. Kao što znam i da su Metaxa i uzo sredstva za mučenje zarobljenika. Znam zašto ujutro uživam u dobroj luli a uveče u dobroj cigari. Znam kad mi treba Trakl a kad Sebald. Ali kako se užitak crpi iz nacionalne istorije – o tome vam ne znam reći ništa. Ne znam kako se to čovjek zavali u fotelju, kaže sebi: „mi smo stari narod, koji je dao toliko velikih ljudi, izgradio velike gradove i vodio velike bitke“ a onda uzdahne od meraka. Znam zašto se kaže: sad bi mi leglo deset ćevapa s kajmakom i dvije krigle piva, ali mom umu izmiče kako nekome nakon par piva može leći hit iz Kosovskog ciklusa u izvođenju narodnog guslara Vukojice Sandića. Neko mi je rekao da je Popaj iz „Perpera“ i „Books of knjige“ autor rečenice: „Gusle su jedini instrument koji je teže slušat’ nego napravit’“. Ako nije, ispričavam se. Užitak u ironiji i sarkazmu mi je poznat, no užitak u nacionalnoj mitologiji još nisam otkrio.

Ne znam kako se dolazi do zaključka da sam ja, kao čovjek sa grčkim prezimenom, nasljednik Leonidasove hrabrosti ili Aristotelovog uma. Ne znam kako se dolazi do zaključka da je narod, zato što je star, u pravu. Ne znam kako narod uopšte može biti u pravu. Ne znam kako krivica može biti kolektivna. Ne znam kako Makedonci merače dok gledaju spomenike Aleksandru i Filipu na trgu u Skoplju, ali vam mogu reći da na tom trgu ima odličan mađarski restoran.

Kolektivni identitet će, pretpostavljam, za mene i ostati misterija. Parola „sve za srpstvo/hrvatstvo/albanstvo/bošnjaštvo/grčstvo, srpstvo/hrvatstvo/albanstvo/bošnjaštvo/grčstvo nizašta“ je po mom sudu idiotska, a u idiotizmu ne uživam – idiotizam me iritira.

Ne znam kako se govori u ime cijelog naroda. Nadam se, međutim, da sam ponekad, rijetko, uspio reći nešto u svoje ime. Ne samo da ne znam ko smo „mi“, nego neprekidno pokušavam shvatiti ko sam ja. „Oni“ za mene nisu ni Srbi, ni Albanci, ni Crnogorci, ni Hrvati ni Bošnjaci, nego svi ljudi. Ovo, unutra, to sam, može biti, ja. Ono spolja, to je svijet i svi drugi. Neke od tih drugih volim, neki me iritiraju, neke bih zagrlio, neke radije ne bih sreo. Ne želim ništa njihovo. Nemam ništa što bi njima moglo trebati. Neki ljudi skupljaju sličice, neki su metalci, neki vehabije, neki šetaju obučeni kao likovi iz mangi, neki se udružuju u narode i pjevaju u horu. Ja mislim i govorim samo u jednini. Jedan je dovoljno, jedan je previše. Jedan je nešto. Mnoštvo je ništa.

Čitajući Benjaminovu „Jednosmjernu ulicu“ saznao sam da je „Ad plures ire“, pridružiti se mnoštvu, kod Latina značilo – umrijeti. Živjeti u gomili znači biti mrtav.

Zato se u ovom tekstu tako mnogo puta ponavlja riječ „ja“. Zato što je ovo tekst protiv „mi“, protiv kolektivnih identiteta, protiv manipulacije kolektivnim identitetima i tradicijama i svih nesreća koje su ove prostore zadesile zbog mržnje i sukoba među tim identitetima i tradicijama.

Krleža kaže kako je u stadu toplo, ali smrdi. No to nije sve: sigurnost stada, tog najstarijeg kolektivnog identiteta,  najveća je iluzija. Jer u stado, kad tad, upadne vuk. Jer u stado, kad god mu se hoće, uđe pastir i odabere grla za klanje. Vođe, pastiri, nikad nisu dio „nas“. Vi i oni niste isto. Pastir je vlasnik. Stado je njegova imovina. Platiti iluziju sigurnosti gubitkom slobode najgora je zamisliva trgovina. Identitet koji počiva na tradiciji koja nas uči da tako ipak učinimo nije moj identitet.

 

Autor: Andrej Nikolaidis

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *